Pomakonline - Magazin za društveni razvitak

Wednesday
Jan 17th
  • Prijava
  • Registracija
    Registracija
    Polja označena asteriskom (*) su obavezna.
    Ime: *
    Korisničko ime: *
    E-mail: *
    Šifra: *
    Potvrda Šifre: *
  • Traži
Veličina teksta
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
Naslovnica arrow Insider arrow Srećko Horvat: Možda je društvena odgovornost primjer "racionalnog zgrtanja blaga"
Srećko Horvat: Možda je društvena odgovornost primjer "racionalnog zgrtanja blaga"
Saša Bajamić   
Nedjelja, 10 Kolovoz 2008
Srećko Horvat: Društvena odgovornost sastavni je dio političke korektnostiDruštvena odgovornost nije uvijek ono za što se prodaje. Sažetak je to razmišljanja mladog filozofa i publicista Srećka Horvata, koji je krajem prošle godine za peti Festival prvih uredio zbornik pod nazivom Društvena odgovornost kapitala, što je ujedno bila i tema tog izdanja festivala. Horvat je umjetnički direktor Subversive film festivala, autor nekoliko knjiga, te urednik u časopisima Tvrđa, Europski glasnik i Zarez, gdje redovito objavljuje kolumnu "Protiv političke korektnosti". U svojim tekstovima kritički se osvrće i na društvenu odgovornost, a što joj konkretno zamjera, na koje to nedostatke ukazuje, te u kojem smjeru smatra da bi ta priča trebala krenuti pokušali smo doznati u kratkom razgovoru.
Kada ste se prvi put susreli s konceptom društvene odgovornosti i zašto vam je ta tema postala zanimljiva?

Teško je to reći, jer se s konceptom društvene odgovornosti, ne nužno pod tim imenom, u svom radu susrećem stalno. Kada mi je 2007. objavljena knjiga Protiv političke korektnosti u Biblioteci XX. vek, već se i tamo na kraju našlo i poglavlje o društvenoj odgovornosti. Naime, društvena odgovornost sastavni je dio rastućeg trenda političke korektnosti i ideologije ljudskih prava koji je sve više počeo vladati i našim prostorima. Radi se o konceptu koji nas želi uvjeriti da je »kapitalizam s ljudskim licem« doista moguć, da je jedan Bill Gates, čiji smo robovi svakodnevno kada koristimo (sve lošije) Windowse, najveći filantrop na svijetu, a da je George Soros, premda se pola dana bavi financijskim špekulacijama, a drugu polovicu ulaganjem u obrazovanje i kulturu, primjer novog humanista za 21. stoljeće. Ako ljudi vjeruju da je jedan od prioriteta INA-Grupe »zaštita okoliša, očuvanje zdravlja i sigurnost«, kako to piše na njihovoj stranici, onda se nalazimo u doista čudnom dobu, kad znamo do čega sve dovodi nafta (od ratova do zagađenja okoliša). Ako na stranici Heinekena, koji je kao vlasnik Karlovačke pivovare koja je ispuštanjem ugljičnog dioksida u okolicu tvornice ubila Zdravka Martinovića, piše da kao »prvo i najviše, Heineken priznaje temeljno ljudsko dostojanstvo i temeljna prava koja se zasnivaju na Općoj deklaraciji o ljudskim pravima«, onda je jasno da imamo posla s vrhunskim cinizmom.

U svojoj knjizi Horvat se dotiče društvene odgovornostiNo da ne bi sve ostalo na »teoriji«, s praksom društvene odgovornosti – premda treba napomenuti da je i diskurs, odnosno sve što se govori o društvenoj odgovornosti, već dio »prakse« – susreo sam se neposredno prije par godina kada sam još bio aktivan u jednoj umjetničkoj organizaciji. Kao što to već biva, takav posao uključuje jako puno »papirnatog posla«, apliciranja na natječaje, traženje donacija, itd. i u jednom trenu čovjek shvati da se poput Kafkinog junaka iz Procesa zapravo nalazi u birokratskom svijetu koji ima malo veze s realnošću. To je najbolje sažeo moj kolega i prijatelj Toni Gabrić, neumorni urednik portala H-alter, kada je u svom tekstu o društvenoj odgovornosti naveo nekoliko veoma poučnih primjera odbijanja od strane donatora, te došao do sljedećeg zaključka: »Donatorska scena rodila je novi tip čovjeka našeg doba, ciničnog birokrata koji zna napisati bezličan projektni prijedlog, dići projektna sredstva i na kraju podnijeti iscrpan izvještaj o projektu, a da pritom društvena korist bude ravna nuli«. Korporacije prihvaćaju tu igru, odnosno nameću pravila te igre, a udruge i pojedinci uče kako igrati igru, tako da na kraju imamo jednu manje-više sretnu obitelj (jer uvijek je onih koji ne dobiju donacije), u kojoj dobar birokrat može napisati najbolju aplikaciju za realno najgori projekt. I obrnuto, u kojoj najgora korporacija može dati novce za najbolji projekt.

Taj svjetski trend polako počinju preuzimati i hrvatske tvrtke. Mogu li se svi oni natječaji za donacije koji se danas objavljuju smatrati društvenom odgovornošću ili je to tek fasada?

U Italiji je nedavno objavljena knjiga Kino za menadžere, u kojem četiri konzultanata preporučaju 50 filmova koje bi svaki menadžer trebao pogledati za poboljšanje vlastitog poslovanja. Izuzev Volvera (primjer inovativnosti), Fitzcarralda (primjer poslovnog rizika), Lolite (primjer zavođenja i prijevare), te vesterna (John Wayne kao arhetip »vodstva i misije«), na listi se našao i jedan neočekivani film: Spielbergov Terminal u kojem Tom Hanks glumi jadnog imigranta iz Istočne Europe koji je ostao zatočen na jednom velikom američkom aerodromu. Autori smatraju kako je ta priča sjajan primjer kako se »diverzitet« (ta sveta krava političke korektnosti) može preokrenuti u prednost i inovativnu strategiju za uspješno poslovanje.

U skladu s tim, u današnjem dobu lažnog multikulturalizma i drugi postulati borbe za ljudska prava postaju glavna sredstva za maksimiranje profita: izuzev »diverziteta«, tu je »održivi razvoj«, »društvena odgovornost«, »tolerancija«, »suživot«, »baština«, »manjine«… lista je beskonačna. Pametni menadžer zna da naprosto sve može biti upotrijebljeno za uspješno poslovanje tvrtke. No postoji i mala subverzija najbolje izražena u jednom recentnom vicu. Šef jedne tvrtke u Londonu kaže svojim zaposlenicima: »OK, imamo gubitke i moram otpustiti jednog od vas«. Crnac: »Mene ne možete, ja sam manjina i tužit ću vas za rasizam«. Žena: »Mene ne možete, ja sam manjina i tužit ću vas za seksizam«. Stariji zaposlenik: »Mene ne možete, ja sam najstariji i tužit ću vas za dobnu diskriminaciju«. Musliman: »Mene ne možete, ja sam musliman i tužit ću vas za vjersku diskriminaciju«. Tada svi pogledaju bijelog mladića. Mladić: »Jesam li vam rekao da se danas osjećam nekako gay?«.

Kao što vidimo, ovaj vic je najbolja ilustracija političke korektnosti koja je zavladala javnim diskursom. Međutim, što nedostaje u vicu? Simptomatično je – i tu vic posve odgovara realnom stanju – da, umjesto partikularnog identiteta koji ima svaka osoba ponaosob, nije izgovorena pozicija univerzalnog karaktera svih tih individua: oni su svi radnici, bili crnci, žene, muslimani ili pederi. Ali to naprosto više nije dovoljno. Ako sada zamislimo drugačiji ishod vica, onda to postaje vidljivo – mladi bijelac odgovora: »Ja sam radnik«. U tom slučaju bi se ostatak šarolike ekipe vjerojatno samo osmjehnuo i odmahnuo rukom. Dakle, ono zbog čega svi ti ljudi uopće imaju posao (to da su radnici, a ne žene, crnci, itd.) nije dovoljno kako bi isti zadržali.

I tu se vraćamo na vaše pitanje o društvenoj odgovornosti kao fasadi. Nestanak klasičnog radnika usko je povezan s nestankom klasičnog šefa. I u Hrvatskoj je to u posljednje vrijeme sve veći trend, usko povezan s jednom, rekao bih perverznom, društveno-poslovnom odgovornošću u kojoj šef više nije moj nadređeni već moj »prijatelj«. Uz neizostavni Team Building, kao izraz odgovornosti tvrtke za svoje zaposlenike, sve više tvrtki njeguje jedan casual i ležeran odnos između šefa i njegovih podređenih. No ono što je rezultat nije idilična harmonija, već kontinuirano potiskivanje realne situacije: šef je moj šef, išao ja s njim poslije posla na pivo ili ne. I tu je najveći problem: naime, kada trebam dobro i marljivo obaviti svoj posao, onda sam naprosto podređeni i »radnik«, a kada je šef u financijskim problemima, pa mi stoga kasni plaća, onda ja trebam imati razumijevanja za njegovu obiteljsku situaciju, kao njegov »prijatelj«. Kod klasičnog autoritarnog šefa barem smo znali na čemu smo. A jednako je s konceptom društvene odgovornosti općenito: svi se mi pretvaramo da smo prijatelji (i tvrtke i udruge i pojedinci i država), a ono što stoji iza toga je i dalje brutalna kapitalistička eksploatacija.

Gdje tvrtke griješe? Zašto nisu ili ne mogu biti društveno odgovorne?

Ako mi dopustite malo cinizma: tko je uopće rekao da tvrtke griješe? Premda je i dalje kritiziran među »humanistima«, čini mi se da je Milton Friedman, čovjek koji je 70-ih godina i inaugurirao pojam društvene odgovornosti, i s kojim se inače ne slažem u mnogo čemu, ipak bio u pravu kada je ustvrdio da je »društvena odgovornost korporacije povećati svoje profite«. Prvo, priroda je svake tvrtke da njeni zaposlenici moraju raditi na maksimiranju profita. Drugim riječima, profit je krajnja svrha svih djelatnosti pojedine tvrtke, a briga za zajednicu, okoliš, zdravstvo, kulturu, umjetnost, itd. može se pojaviti jedino ukoliko ona kao daljnju posljedicu ima novi profit. Drugo, u ekonomskoj teoriji već dugo postoji nešto što se naziva »imperativom rasta«: ukratko, korporacija živi od stalnog širenja i zarađivanja. Treći, i vjerojatno najvažniji razlog zašto je Friedman u pravu sastoji se u tome da su korporacije po definiciji artificijelne – one legalno imaju status osoba, ali istovremeno nisu »prave« osobe. To je nešto što se često zaboravlja, a razlog je zašto im se niti ne može pripisati princip moralnosti kojega bi se one trebale držati.

Dakle, tvrtke po definiciji ne mogu biti društvene odgovorne, jer im se jedina društvena odgovornost sastoji u povećanju profita. Vlasnik tvrtke, ekonomist, menadžer, tko bi radio drugačije, prije bi trebao biti misionar u Africi ili »humanist bez granica«, kao što postoje liječnici bez granica, jer bi u suprotnom svoju tvrtku doveo u propast. A to je, kao što je dobro znao stari Friedman, najveći grijeh: jer jedina odgovornost koju vlasnik tvrtke na kraju doista ima jest odgovornost spram svojih dioničara. Naravno, danas je apsolutno politički nekorektno, znak lošeg ukusa, ako neka tvrtka u strategiji svog poslovanja ne koristi riječ »društvena odgovornost«, jer svima je već jasno da upravo putem zalaganja za društveno korisne ciljeve tvrtka može postići veći ugled u zajednici, a sukladno tome, naposljetku, povećati profit.

Mislite li da je u inozemstvu situacija drugačija. Postoji li zapravo društvena odgovornost ili je i ona samo deklarativni pomodni izraz koji tvrtkama služi kao krinka za daljnje bogaćenje?

Zbornik: Društvena odgovornost kapitalaNi u inozemstvu situacija nije mnogo drugačija, jer ipak je ovaj trend »uvezen« izvana. A ako me pitate da li postoji društvena odgovornost, jasno da postoji, međutim, koja društvena odgovornost? Kakva društvena odgovornost? Pod etiketom društvene odgovornosti danas se prodaje sve i svašta. Uzmite, primjerice, poznate Fokus-grupe, koje su u zadnjih desetak godina sastavni dio hrvatskog istraživanja tržišta. Naravno, tvrtka koja provodi takvu vrstu istraživanja (npr. pozovu vas da dođete testirati nove mobitele ili naprosto dresing za salatu) u većini će slučajeva tvrditi kako se radi o »upoznavanju želja potrošača«, kako bi »nama« bilo bolje. S druge strane, jasno je da upravo to »udovoljavanje« našim željama nije tek altruistična gesta korporacija, već prije svega još jedna strategija da se poveća profit.

Još je Edward Bernays, ni manje ni više nego (ne)slavni nećak Freuda, koji je 20-ih godina izumio ono što danas nazivamo PR (Public Relations – Odnosi s javnošću), znao da su ljudi vođeni iracionalnim željama. Znate li zašto je 50-ih godina došlo do rata u Gvatemali? Službena i prevladavajuća verzija je da su iza svega, dakako, stajali komunisti: Moskva je željela iskoristiti Gvatemalu protiv Amerike. Zato je Bernays u vrhunskom primjeru PR-a izmislio ne samo da će se Sovjeti iskrcati u New Orleansu, već je CIA-u koja je bombardirala Gvatemalu, uspio predstaviti kao borce za oslobođenje Gvatemale. A zašto je ta situacija uopće nastala? Veoma jednostavno: zbog banana. Naime, početkom 50-ih na vlast dolazi Jacobo Árbenz Guzmán, koji je svojim reformama ugrozio interese američke korporacije United Fruit Company, najvećeg zemljoposjednika u Gvatemali.

Ili, uzmite još poznatiji primjer Bernaysove zloupotrebe javnog mnijenja, koji nas direktno dovodi i do koncepta društvene odgovornosti. Pogledajte sjajan dokumentarac Adama Curtisa pod nazivom Century of the Self: Bernays je 20-ih godina prošlog stoljeća angažiran od strane američke duhanske industrije da njihovo tržište proširi i na žensku populaciju, koja tada nije pušila. Freudov je nećak, savršeno poznavajući postulate psihologije masa i medija, sakupio grupu mladih žena i poslao ih na tada veoma popularnu paradu grada New Yorka, a istovremeno novinarima javio da će grupa feministkinja zapaliti tzv. »baklje slobode«. Na njegov znak, sve su žene istovremeno zapalile Lucky Strike ispred hrpe fotografa, vijest je obišla svijest, a tržište cigareta je dvostruko poraslo.

Ukratko, ono što se čak i danas još uvijek smatra feminističkim činom avant la lettre, nije ništa drugo nego dobar PR. Bojim se da je tako i s konceptom društvene odgovornosti. Kapital ne poznaje granice, i ako se povremeno treba pojaviti pod krinkom altruizma i humanizma, to mu ne predstavlja nikakav problem, ukoliko to donosi novo bogaćenje. No nemojmo se zavaravati, to ne znači nužno da su promicatelji društvene odgovornosti nužno bad guys i ideolozi jednog novog oblika kvazi-humanitarne propagande. Prije se radi o tome da sam kapital, kao što je to dobro znao Marx, funkcionira po principu kontinuiranog širenja. Sjetimo se poznate razlike između tradicionalnog zgrtača blaga i kapitalista, razrađenu u prvom svesku Kapitala: dok je zgrtač blaga »lud kapitalist«, dotle je kapitalist »racionalni zgrtač blaga«. Dok zgrtač blaga naprosto novac izbavljuje iz prometa (»štedi«), pametniji kapitalist novac »predaje prometu na milost i nemilost«, te tako postiže još veću dobit. I o tome se ovdje radi. Možda je društvena odgovornost samo još jedan primjer »racionalnog zgrtanja blaga«.

Što mogu ili moraju učiniti pojedinci, udruge i društvo u cjelini kako bi ipak natjerali tvrtke da počnu razmišljati društveno odgovorno, nasuprot pukom korištenju tog pojma kao šminke i mislite li možda da je ta bitka već unaprijed izgubljena?

To je dobro pitanje. Za početak mogu odgovoriti s još jednim, naizgled nepovezanim, vicom. Sjede Hitler i Mussolini u gostionici i razgovaraju. Kaže Mussolini, »Treba ubiti dva milijuna Židova i sedmoricu poštara«. Hitler odgovori, »Ne, treba ubiti pet milijuna Židova i trojicu poštara«. Čuje to konobar pa ih pita, »razumijem da želite pobiti Židove, ali zašto ubiti poštare?«. Hitler se na to okrene svom prijatelju i kaže, »Duče, jesam li ti rekao da nitko neće pitati zašto toliko Židova, svi pitaju za tri poštara!«. Slično je s društvenom odgovornošću. Nitko ne pita za Zdravka Martinovića, radnice TDZ-a, zagađenje okoliša, itd., kada treba dobiti novce od Heinekena, Adris grupe, Ine i drugih velikih korporacija. Društvena odgovornost je upravo taj »poštar« koji služi za odvraćanje pažnje od pravog problema. Što mogu učiniti pojedinci, udruge i društvo? Ne biti poput konobara koji samo misli na poštare (društvenu odgovornost i novac), već usmjeriti pažnju na ono što leži iza toga.
Nedavno mi je, kao umjetničkom direktoru Subversive Film Festivala, prigovoreno kako je taj festival posvećen 40 obljetnici '68-e mogao uopće staviti pridjev »subverzivno« a istovremeno kao glavnoga sponzora imati T-com. Najbolji odgovor na pitanje o subverzivnosti Subversive Film Festivala s obzirom na korporativni predznak vjerojatno je dao jedan od gostiju, bivši RAF-ov terorist Karl-Heinz Dellwo kad je na pitanje iz publike odgovorio da je smiješno ako se netko smatra subverzivnim ako koristi Vodafone. Drugim riječima, možemo mi raspredati o T-comu, aneksima, monopolima i subverzivnosti koliko god hoćemo – ali dovoljno je pogledati koju mrežu koristimo. Taman da nije T-com u pitanju, svi mi znamo da ni Vip, kao »ljevičarska mreža«, nije ništa bolji. Gabriele Rollnik je odgovorila da je Festival subverzivan toliko dugo dok se na njemu vode otvorene diskusije, a kao jedan od organizatora mogu ustvrditi da od samog početka, pa sve do kraja, nije bilo nijednog oblika cenzure. Dapače, 800 ljudi koliko je bilo u kinu Europa ni u jednom trenu nije čulo da T-com cenzurira Žižeka kada ovaj govori protiv korporativnog i neoliberalnog poretka ili koristi već dobro poznate proste riječi. On je pak drugi dan, na pitanje o tome kako se osjeća da je u Zagrebu, a jedan od pokrovitelja je upravo korporacija, odgovorio da mu je već dosta moraliziranja i onih koji misle da tako mogu izbjeći logiku kapitala.

Ukratko, umjesto lošeg moraliziranja, preostaje nam samo jedno naizgled »oportunističko« rješenje: dobro odmjeriti pro et contra, ako ste udruga ili pojedinac koji nastoji učiniti neki društveno koristan projekt a uzeti novce od neke korporacije, vidjeti da ta korporacija baš nije najgora i da vas – ni u kojem slučaju – na bilo koji način ne cenzurira. Možda onda bitka nije već unaprijed izgubljena. Možda onda još ima nade za dobre projekte koji mogu situaciju promijeniti na bolje.

 

Hits: 6363
Komentari (1)Add Comment
...
napisao VESNA VLATKOVIC, Listopad 04, 2009
SJAJAN TEKST I IZUZETNO INSPIRATIVNO RAZMISLJANJE! KAO VLASNIKU KOMPANIJE OPTIMIZAM, KORISTICE MI U KONSULTANTSKIM AKTIVNOSTIMA, A LICNO SAM ZADOVOLJNA STO SE NA KRAJU OSECA DUH OPTIMIZMA.
report abuse
vote down
vote up
Votes: +0

Napišite komentar
quote
bold
italicize
underline
strike
url
image
quote
quote
smaller | bigger

security code
Upišite prikazane znakove


busy
 
« Prethodna   Sljedeća »
Ured za udruge Vlade RH Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva Udruga Linux korisnika Osijek Hrvatski energetski web portal Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj Portal civilnoga društva Zajednica za društveno odgovorno poslovanje Socijalna uključenost Nacionalna mreža za DOP Vaš link ovdje Vaš link ovdje Vaš link ovdje Vaš link ovdje Vaš link ovdje Your ad here Your ad here Your ad here

Komentari

Imate ideju, a nemate novca? Slijedite ovih 1...
Moje ime je Valeria Marco, pre 6 meseci, moj poslovni k...
Imate ideju, a nemate novca? Slijedite ovih 1...
Moje ime je Valeria Marco, pre 6 meseci, moj poslovni k...
Imate ideju, a nemate novca? Slijedite ovih 1...
Ja sam Ryan Jeremy po imenu. Živim u Sjedinjenim Ameri...
Imate ideju, a nemate novca? Slijedite ovih 1...
Moje ime je Valeria Marco, pre 6 meseci, moj poslovni k...
Imate ideju, a nemate novca? Slijedite ovih 1...
Trebate li zajmove s niskom kamatnom stopom? Jeste li o...
Decentralizacija je ključ razvoja ruralnog po...
Ja sam Alexander Alexis, privatni zajmodavac i korporat...
Otvoren drugi natječaj razvojnog programa ''P...
Ponuda zajma !!! Mi smo zajam usluga Stephen Williams ...
Virtualni ženski poduzetnički centar s herceg...
Ponuda zajma !!! Mi smo zajam usluga Stephen Williams ...
Imate ideju, a nemate novca? Slijedite ovih 1...
Ponuda zajma !!! Mi smo zajam usluga Stephen Williams ...
Zakon u Hrvatskoj zakida i diskriminira domać...
kupila sam od Vas čaj i izuzetno mi se šećer srušio...

Forum socijalnog poduzetništva IPA Razvoj ljudskih potencijalaThis project is funded by the European Union