Pomakonline - Magazin za društveni razvitak

Wednesday
Apr 16th
  • Prijava
  • Registracija
    Registracija
    Polja označena asteriskom (*) su obavezna.
    Ime: *
    Korisničko ime: *
    E-mail: *
    Šifra: *
    Potvrda Šifre: *
  • Traži
Veličina teksta
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
Naslovnica arrow Insider arrow Dr.sc. DRAŽEN ŠIMLEŠA: Ovaj je sustav neodrživ - treba ga srušiti
Dr.sc. DRAŽEN ŠIMLEŠA: Ovaj je sustav neodrživ - treba ga srušiti
Željka Mandić   
Ponedjeljak, 19 Rujan 2011

Image
Šimleša: Odrastamo u neodrživom sustavu
Istraživanje utjecaja globalnih procesa na razvoj današnjih društava - temeljna je znanstvena preokupacija Dražena Šimleše, znanstvenika, ekologa, aktivista. Zaposlen je, predstavimo ga ukratko, (iako ga mnogi prepoznaju kroz njegove znansvene radove, knjige, aktivistički angažan na području ekologije, ljudskih prava...) na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Njegovo je područje rada globalizacija i održivi razvoj. I nama je bio osobito zanimljiv sugovornik stoga što za razliku od njegovih kolega u stručnom, znanstvenom smislu – ponajčešće govori o tome kako treba sustav učiniti održivim. Ma, nismo mi svi baš neodgovorni pojedinci! I, ne zavaravajmo se: doprinos pojedinca, ma koliko god bio etički i ljudski vrijedan, naprosto – nije dovoljan. S Draženom Šimlešom našli smo se ovih dana na jutarnjoj zagrebačkoj kavi. Još do prije neki dan, kaže, budio se na recikliranom imanju Vukomerić, nedaleko Zagreba. I takva buđenja i jutra, komentira Šimleša, daju zbilja puno više mira i energije..I nastavljamo s njim priču o održivosti. Priču koja, zapravo, to i nije, već stvarnost koja će nas kad – tad zateći. Resursi su ograničeni, a mi idemo u neodrživom pravcu.

No, teško je, ili gotovo nemoguće, za pojedinca – čak i manju grupu ljudi – ponašati se održivo u sustavu koji, naprosto, to nije. Pregazi nas!

Da, baš tako. Pa, ja možda imam drukčiji pristup, barem koliko sam čitao i slušao, od mnogih ekologa, od ljudi koji su zabrinuti u kojem smjeru ide ovaj svijet. Zato što ja individualne napore, koje, dakako, podržavam, smatram nedovoljnima jer oni imaju svoj limit. Ma, zapravo cijela ta priča kako svatko od nas može dati jedan svoj mali doprinos nekako se uvukla u naše živote i danas, ipak, imamo činjenicu da se ljudi i dalje neće odreći nekih svojih značajnih oblika konfora, koji znatno ugrožavaju planet, ljude, ljudska prava... Ali će, primjerice, zatvoriti slavinu da ne teče voda, kupiti ekološke proizvode...

Ja mislim da s tim „terorom malih koraka“ mi zaboravimo da je nama potreban održiv sustav! Da mi nemamo problem što smo svi neodgovorni, nepovezani pojedinci, nego da je problem sa sustavom koji je neodgovoran i neodrživ, a mi kao pojedinci odrastamo u njemu, educiramo se u njemu, gledamo filmove...reklame, i postajemo upravo onakvi kakav je sustav.. A mijenjati sustav, ne pojedince, to je puno teže.Ne može ni jedan pojedinac sam mijenjati sustav! I to kad kažem, na nekom predavanju ili skupu - onda nastaje mala zadrška. Ustuknu. Kao da smo došli u tu fazu da se mi toliko i ne trsimo udruživati se nego bi mi, najbolje, kao što ovaj sustav funkcionira, a koji nas je pretvorio u atomizirane potrošače, izolirane potrošače, nastavili tako dalje..A ne radili na mijenjaju sustava. I na taj način,mi smo sve manje građani.

Da, mi biramo hoćemo li kupiti ovaj ili onaj proizvod, ali to zbilja neće biti dovoljno da preokrenemo ovaj zbilja neodrživi smjer, neodrživi sustav. Potrebna je puno veća širina promjena kada mi radim i za to je potrebna i partnerska suradnja s institucijama. Tada su efekti puno veći.. Mislim da je važno da svjesni koje su granice našeg aktivizma, našeg doprinosa kao pojedinaca..ne umanjujući ga, naravno. Korisno je sve što radimo na liniji održivog ponašanja kao pojedinci, no treba biti svjestan da smo došli u situaciju da su potrebni gigantski koraci – za koje mislim a imamo i snage, i energije i stručnjaka i znanja da bismo ostvarili konkretne pomake. Važno je ne zavaravati se da su pojedinačni doprinosi dovoljni. 

Iz različitih pobuda ljudi se ponašaju održivo. Neki zbilja u to vjeruju, neki umiruju svoju savjest, neki doživljavaju čak kao trend. No, činjenica je da za veliku većinu održivo ponašanje prestaje kupnjom, primjerice, ekološkog proizvoda.

Baš tako. I sada smo svi rascjepkani, izolirani. U kontekstu naših, za veliku većinu, prekompliciranih života: posao, djeca, krediti...nama je jednostavnije čuti: kupi ovo ili ono – spasit ćešplanet. Što je smiješno. Danas razna istraživanja ukazuju da ljudi uvelike i kupuju takve proizvode ili bojkotiraju neke kompanije za koje drže da se ponašaju neodrživo. A opet, u apsurdnoj smo situacji. Ljudi se individualno ponašaju sve odgovornije, a njihova društva se ponašaju sve neodgovornije i neodrživije. To je zbilja situacija za zastati i zapitati se: Tko je tu lud? Gdje je tu kvaka? Zato ljudi nekada i pribjegavaju “kviki gric“ rješenjima jer nam se čini da je to najjednostavnije. Da, korisno je kupiti etički proizvod. Proizvod koji je ekološki, koji nije testiran na životinjama. Ali ne možemo, a to se događa, zaboraviti na ljude..Imamo sve više, po meni apsurdnih situacija, koje nisu u skladu s održivim razvojem. Ljudi u nehumanim uvjetima proizvode ekološke proizvode, u robovskim uvjetima rade ekološke proizvode. Uvjetima kojih se ne bi posramila ni najgora korporacija. To je ogroman apsurd. Znači, jako je bitno da ljudi shvate da nikada u povijesti naše planete svijet nisu mijenjali pojedinci, izuzev izoliranih slučajeva koji su danas dio mitova, religija, naš svijet su mijenjali ljudi koji su se udružili. Nakon toga bi neka osoba „isplivala“, malo se istaknula – ali bez ogromne podrške ljudi to se ne bi nikada dogodilo.

Razmišljajmo sada, recimo to tako - bez ograničenja. Suzimo priču na Zagreb, kako bi bili što konkretniji. Što bi se moglo napraviti u pravcu održivosti?

Zagreb, kao i mnogi drugi gradovi koji ne slijede najpozitivnije trendove održivog razvoja, ima najveći problem s prometom i najveće zagađenje dolazi od prometa. U zadnje vrijeme mogli smo vidjeti odluke koje pokazuju da Grad dovodi sve veći i veći broj automobila u središte grada što je politika koja se kosi održivim razvojem. Gradske vlasi u naprednijim sredinama kroz razno razne aktivnosti obeshrabruju dolazak automobila u centar grada. A mi smo izmislili koncepte kao štoje promet u mirovanju, što da nije tužno, bilo bi smješno – kao da ti automobili neće upaliti motore i pokrenuti se u jednom trenutku! Prema mom mišljenju, jedan dio grada trebao bi se ukinuti za promet i treba početi kružiti oko središta. Centar bi trebao ostati za hodanje. I to je nešto što svi već polako uviđaju, većina vjerujem, a to ne samo da je potrebno i dobro zbog ekoloških razloga. Potrebno je i stoga što je dokazano kako gradovi koji imaju veće površine zelenila i pješaka su gradovi čija je i socijalna i zdravstvena „slika“ bolja. Ljudi se puno ljepše osjećaju. To su stvari koje nerijetko uzimamo zdravo za gotovo, jer možda ih ne doživljavamo na svjesnoj razini, ali itekako utječu na našu kvalitetu života. To je nešto što bi ja prvo napravio.

Grad se izolirao i od svoje ruralne okoline... Čak i ne znamo koliko je plodnih površina oko Zagreba, koliko su, uopće, iskorištene?

Zagreb bi puno više trebao koristiti ruralni prsten oko sebe; napraviti pozitivnu sponu između sela i grada. Koja je nekoć i postojala. Mi danas imamo situaciju da plodne površine nestaju, površine koje su hranile grad, a grad dolazi u jednu ranjivu poziciju. A kako će situacija na tržištu hrane biti još nestabilnija, bilo bi zbilja dobro da grad komunicira sa svojom okolicom koliko god je moguće. Treba možda napraviti neko istraživanje koliko je plodnih površina oko grada nestalo, neobrađeno..na koji način potaknuti ljude koji jesu u tim područjima da proizvode više i hrane grad. Moguće je da bi neki otišli uz poticaje i na taj se način stvara neka simbioza sustava - tako je to nekada i bilo, gradovi su se opskrbljivali s hranom iz svoje okolice a mi danas imamo situaciju da fosilna goriva o kojima ovisi i proizvodnja hrane – a očito još nisu dovoljno visoka - da je nama jednostavnije i jeftinije kupiti krumpir, ne znam, iz SAD-a nego od naših susjeda preko plota. To jest neodrživo.

Spomenuti su poticaji. Dakle, dokle god ne postoje konkretne mjere stimulacije, poticaji, jednostavno, mora postojati legislativa. Dok to ne postoji – sve je samo priča.

Da. To je tako! I tu se vraćamo na početak priče. Da mi kao građani, kao pojedinci, svojim pukim kupovinama ne utječemo u dovoljnoj, potrebnoj mjeri na sustav. Moramo biti svjesni da niti jedna grana industrije u povijesti naše civilizacije se nije razvila bez poticaja države. Ma sve u čemu mi danas uživamo - od automobila, aviona, brodova – sve to mi imamo, koristimo, jer je država investirala u to na početku njihovog razvoja i to kako bi oni postali masovni proizvod. Dakle, mi sada kada pričamo, primjerice, o solarnoj energiji, ekološkoj poljoprivredi, prirodnoj kozmetici – sve su to stvari koje neće postati dio masovnog odabira – što je nama potrebno – dok nemaju podršku države. Nisu nam potrebni samo odgovorni pojedinci koji će oni utjecati na održivost misleći: ako sam promijenio samo jednu osobu mojim ponašanjem, puno sam napravio... Ma nisi! Super si; super da si to napravio, ali to je neka „kajla“ koju nam je isto netko podmetnuo pa ćemo mi sada sa svojih deset prijatelja se ponašati etički, a ovo društvo nek se slika, nije nas briga. Najčešće na tome, nažalost, završi. Poticaji, su dakle, jako važni. Neopohodni. Za ekološkku poljoprivredu su se recimo povećali u odnosu na početak desetljeća. Ljudi misle da bi to moglo biti bolje, s tim da ja mislim da bi tu trebalo poraditi i investirati u osiguravanje tržišta.

Za pohvalu je što se broj ekoloških proizvođača povećava. No, nerijetko se i oni nađu u teškoćama otplate kredita, ne znaju kako „izaći“ na tržište.

Mi danas imamo sve više ekoloških proizvođača s certifikatima koji ne mogu plasirati proizvode. Ili su mali imaju ograničen broj proizvoda, ili su daleko od urbanih sredina...to je po meni odgovornost i države i organizacija civilnog društva da im pomognu da naprave to „ljepilo“ između njih i potrošača..možda i kroz neki popis takvih. Vani su razvijene potrošačke zadruge, grupe za solidarnu potrošnju. Ljudi si nađu drage potrošače u prstenu oko njih i onda od njih kupuju. To može biti 20 obitelji, možda 100. Taj proizvođač nemora stajati na štandu ( a možda ga nema novca niti platiti, a zbilja je kvalitetan proizvođač) , to je i puno sigurnija situacija. Na ovaj način ljudi sami preuzimaju odgovornost. Proizvođač tako ne mora ulaziti u neke nepovoljne, često nebulozne kredite, a potrošači biraju proizvod imat će 20,30 sigurnih ljudi. Veliki je problem štoljudi odlaze iz ruralnih područja. Naprosto nemaju što raditi. To je čak i neki primjer koji „prolazi“ bez države, bez vlasti, nego ljudi preuzimaju stvar i organiziraju sustav. Znam da se jedna takva grupa organizirala u Zagrebu i ja im, evo, mogu samo poželjeti sreću. Zapravo, vrlo često mi kritiziramo i državu, ali u ovakvim područjima i organizacije civilnog društva imaju neku svoju ulogu i možda bi trebalo manje tiskati brošure, više se baviti sa stvarnim ljudima.

Takve „priče“, zapravo, uvelike eliminiraju marketing, eliminiraju posrednike. Najkraće rečeno, faktore koji itekako poskupljuju proizvode i ispražnjuju naše novčanike.

Da, i ekološki proizvodi često su takvi da je na njihov marketing puno novca potrošenog. Kojeg je bilo bolje investirati, ne znam, u solarne kolektore da svoj proizvodni sustav učini održiviji. Područja se isprepliću, a mi nismo navikli razmišljati holistički, nego svatko od nas „pikne“ u nešto, napravi nešto , jednu laticu..a taj cvijet je sazdan od mnogo latica. Ako se želimo baviti održivim razvojem, onda moramo razmišljati holistički. Problem je, ako već govorimo o ekološkoj hrani u ovakvom modelu, ona postoje jako, jako skupa. Uz marketing, transport ona često postaje neizdrživo skupa za prosječnu osobu da ispada ako želiš živjeti kvalitenije, zdravije, moraš biti jako bogat. Što je nedopustivo, to konfliktna situacija. Onda većinaljudi padne u neki cinizam, pa se zafrkavaju oko takvih proizvoda da te cijenenisu baš dobre za zdravlje ili kažu ok, svaka čast ekipa: ali ja to ne mogu platiti!

Na ovaj način, kada ljudi sami naprave sustav koji je prijateljskiji, humaniji, direktnog kontakta s proizvođačem,onda takva zdrava hrana ne mora biti tako skupa jer smo ukinuli nepotrebne kredite da se dođe na tržište, maknuli smo markentig, ljudi se nisu uvukli u skupe kredite ..stvar svodimo na mjeru na koju treba i biti svedena a to je da dobijemo kvalitetan proizvod. Treba stvarati održive veze između proizvođača i potrošača. U Italiji – primjer demistifikacije. Ljudi obiđu mjesta u kojima dobivaju hranu.

Ovih dana vratili ste se i s Recikliranog imanja Vukomerić, dvadesetak kilometara udaljenog od Zagreba. Ideja o takvom imanju postaje sve više i stvarnost. Sada ono postoji, tamo je i kuća sa zelenim krovom, ljudi uče o zelenim alatima...

Ideja je nastala kroz ZMAG, Zelenu mrežu aktivističkih grupa. Sam to nikada ne bih uspio napraviti. Premda je imanje još daleko od svog završetka, mi smo zbilja još gradilište, već funkcionira kao edukacijski centar : ne učimo ljude toliko o teoriji, nego nekim praktičnim alatima, rijetko prodajemo i proizvode, ni turistička orijentacija imanja nas zapravo ne zanima, mi ih više učimo kako da nešto sami naprave dasvoj život ili lokalne zajednice učinimo održivijima. Puno štedimo jer radimo zajedno, pomažemo jedni drugima, to je jedan zajednički projekt. Ljude poučavao o solarnoj energiji, čuvanju sjemena, izradi prirodne kozmetike. Ovisno i o njihovim interesima.

Tko sve dolazi u posjet Recikliranom imanju Vukomerić?

Image
Solarno imanje
Dolaze razni ljudi. Neki dolaze zbog jer ih zanima jedno područje kojim se mi bavimo. Zeleni krov, naprimjer. No, onda shvate koliko je sve povezano i vide da zeleni krov znači i smanjenje troškova za klima uređaj u potkrovlju, koja su najtopliji dio objekta. Brzo dođemo do financijske komponente zapravo. Spontano ljudi shvaćaju koliko svaki taj element ima utjecaj na nekoliko različitih područja. U zadnje vrijeme dolaze i škole i mlade obitelji s djecom koje ne žele živjeti usamljeno, izolirano od stvari koje su im bitne. Čak se raspituju za nekretnine u okolici. How to do, to radimo, poučavamo ljude. A ono što je pozitivno, jako snižavamo troškove, naše potrebe. Mi na našem imanju prakticiramo permakulturu, pokušavamo stvoriti jedan održivi sustav. A kad se on uspostavi, može obavljati funkcije s puno manje našeg vremena, rada, novca. Na početku, da, više radimo, ppotrbna trebna su veća ulaganja - ali to je održivi sustav koji će se kroz vrijeme isplatiti.

Je li održivost naprosto – nužnost? Jer nekad se predstavlja i kao trend.

Mnogi ljudi, da,doživljavaju to kao puki trend. To ima veze s marketingom; jer u poplavi marketinga to se tako doživi. S druge strane, mi danas imamo toliko informacija koje nas bombardiraju, pa često odgovaramo cinizmom, ignoriranjem, zaboravom. S održivošću se ne bi trebali zezati! Mi smo zaboravili da smo povezani s okolišom u kojem živimo, sustav koji nas bazično podržava ipak je eko sustav. Na nama je izbor da danas počnemo raditi male i malo veće korake kako bi tu održivost došli do nje uz puno manje šokova i bolnih rezova. Ukoliko to nastavimo zanemarivati, ismijavati, zaboravljati na to...kao noj kada zabije glavu u pijesak: to ne znači da to ne postoji i da se problemi ne umnožavaju. U ovom trenutku mi idemo u neodrživom smjeru; to će nam sesve više vraćati. Zakon spojenih posuda. Ja to volim opisati slikom rušenja neke zgrade. Ta zgrada se može pusitti da se sama sruši, možemo ju srušiti na način da uništi i sve okolne, a može se srušiti organizirano, tako da se ona uruši, ada oko nje ostalo ostane neoštećeno. Dakle, po meni, mi ovaj sustav trebamo organizirano srušiti , jer je neodrživ – pomeni nije ni human – koliko je ljudi u bijedi i to je nama normalno mi kao u 21 stoljeću ne znamo za bolje? To je protivno i nama kao vrsti. Meni isto znaju reći da sam preradikalan. No ja mislim da se ovaj sustav treba srušiti. Kada nabrojim sve nedostatke koje ima, ne vidim drugo rješenje. Postoji i dobri „elementi“, ne mislim „srušiti do kraja“. Zadržati takve, a srušiti one koji su neodrživi. Mi sada nešto trebamo početi raditi. Da 2050. godine naša djeca, unuci kažu: hvala što niste baš sve potrošili!

Hits: 3176
Komentari (7)Add Comment
...
napisao Larisa, Rujan 20, 2011
Jako vrijedna razmišljanja..baš korisno. Nisam znala da postoje baš tolike mogućnosti za održivost, kvalitetu...Super. Super.
report abuse
vote down
vote up
Votes: +2
...
napisao Bojan i Ksenija, Rujan 21, 2011
Bravo Šimleša!! Uvijek zanimljiv!
report abuse
vote down
vote up
Votes: +1
...
napisao Branko X, Rujan 26, 2011
Zbilja korisno i da se čovjek zamisli bar da smo svi odgovorniji...
report abuse
vote down
vote up
Votes: +1
...
napisao Mirna, Bojan i Sandra, Listopad 03, 2011
super, super, super
report abuse
vote down
vote up
Votes: +1
...
napisao Teofilija, Listopad 21, 2011
Šimleša - super si. Nikad dosadan i uvijek vrijedno čitanja. Osvježenje i što je još važnije, jako MOTIVIRAJUĆE
report abuse
vote down
vote up
Votes: +1
...
napisao Vlasta, Listopad 24, 2011
Pristup vrijedan velike pažnje! Svaka čast!
report abuse
vote down
vote up
Votes: +1
...
napisao Hrvoje i Lilika, Listopad 25, 2011
Šimleša - super. I pohvale autorici jer dobro piše i baš dobre teme i prave sugovornike ----evo. Zadovoljni smo baš. I Mirjana se pridružuje pohvalama. Čitamo vas.
report abuse
vote down
vote up
Votes: +1

Napišite komentar
quote
bold
italicize
underline
strike
url
image
quote
quote
smaller | bigger

security code
Upišite prikazane znakove


busy
 
« Prethodna   Sljedeća »
Ured za udruge Vlade RH Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva Udruga Linux korisnika Osijek Hrvatski energetski web portal Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj Portal civilnoga društva Zajednica za društveno odgovorno poslovanje Socijalna uključenost Nacionalna mreža za DOP Vaš link ovdje Vaš link ovdje Vaš link ovdje Vaš link ovdje Vaš link ovdje Your ad here Your ad here Your ad here

Forum socijalnog poduzetništva IPA Razvoj ljudskih potencijalaThis project is funded by the European Union