|
 Prosinac je zasigurno mjesec hrane, počevši od Dana zahvalnosti u Americi do Božićnih i Novogodišnjih praznika diljem svijeta. I dok neki razmišljaju koliko šunke i kolača da pripreme za novogodišnje blagdane problem gladi u svijetu postaje sve veći. Naravno, svi imamo pravo na proslave i hranu koju volimo, ali podatak da se primjerice u velikoj Briatniji 60% kupljene hrane na kraju baci u smeće kao višak od skuhanog obroka ili zato što se jednostavno pokvari naveo je mnoge na razmišljanje koliko zapravo hrane imamo i postoji li problem u količinama proizvedene hrane. Još smješniji je podatak da su zapravo najveći uzgajivači hrane upravo one zemlje u kojima je broj gladnih najveći. Bogate zemlje sve više ulažu u Etiopiju, Nigeriju, Pakistan, Sudan ili Zimbabve kako bi proizveli „dovoljno hrane za cijeli svijet“. Pa kako onda broj gladnih raste iz dana u dan?
Nažalost ta ulaganja nisu za proizvodnju kako bi se nahranio cijeli svijet, već samo onaj bogatiji dio. Uzimajući u obzir činjenicu da bi globalno zatopljenje moglo „uništiti“ njihove posjede u matičnim zemljama, velike prehrabene korporacije odlučile su pokrenuti proizvodnju u dijelovima svijeta koji bi tijekom vremena postali jedini izvori hrane. Ukljućujući nisku cijenu zemljišta (Etiopija je nedavno prodala svoje zemljište za 0,5$ po jednom hektru) i radne snage, te korporacije danas proizvode više, sa manje troškova, a proizvode prodaju po visokim cijenama u bogatim zemljama i ostvaruju odlične rezultate u profitu. I tako u ime profita gladni i dalje ostaju bez hrane.
Agroimperijalizam multinacionalnih kompanija
Ne samo da gladni opet ostaju bez hrane koja se proizvodi u njihovoj zemlji, na njihovom državnom zemljištu, već takva proizvodnja uništava i njihove i ovako male usjeve. Primjerice u Keniji vlada iznajmljuje 17.000 hektara zemlje jednoj američkoj korporaciji u blizini jednog sela. Zbog brane koju je ta kompanija sagradila sebi za navodnjavanje mali farmeri iz tog sela suočavaju se sa konstantnim poplavama svojih zemljišta, te trovanjem svježe pitke vode, a broj zaposlenja kao i plaće koje nudi kompanija daleko su ispod obećanog i očekivanog. Tako je nastao termin agroimperijalizam koji označava multinacionalne kompanij koje iskorištavaju posjede siromašnih zemalja ne ispunjavajući dogovorene uvijete zapošljavanja i plaća, a usto još i zagađuju njihov okoliš.
Prema analitičarima Međunarodnog istraživačkog instituta za hranu postoje pravilan i loš način investiranja u poljoprivredu u siromašnim zemljama. Pravilan način investiranja u proces investiranja uključuje lokalnu zajednicu, te u svoje planove izgradnje plantaža uzima u obzir posljedice koje to donose zemljištima u okolini. Neke korporacije čak su investirale u male poljoprivrednike koji ih okružuju, organizirale otkup i tako još više povećali svoje prinose, a usput i naučili nešto o uzgajanju kultura na toj zemlji. Ukoliko investitori ne uzmu u bozir svoje okruženje vrlo lako mogu uništiti tlo na kojem uzgajaju i tako ostati bez očekivanih prinosa i profita, a uz to im prijete prosvijedi, kazne, problemi sa pravnim institucijama, problemi sa kupcima na domaćem tržištu... Koliko profita moraju ostvariti kako bi anulirali sve ove negativne posljedice i da li im je to uopće isplativo?
Ipak neke organizacije i kompanije trude se što više implementirati programe koji bi na ovaj način podupirali poljoprivredni razvoj nerazvijenih zemalja. USAID tako pomaže malim poljoprivrednicima u Africi, Dean Beans kompanija za proizvodnju kave i kakaa promovira poljoprivredne zadruge u Etiopiji i Latinskoj Americi, a fair trade postao je popularan model za mnoge strane ulagače kao i krilatica za društveno odgovorne kompanije.
Hrvatska mora smanjiti uvoz hrane
No što to znaći za nas? Analitičari najavljuju krizu i u idućoj godini, pa bi bilo zanimljivo dobro razmisliti koliko nam zapravo vrsta kolača treba za blagdanskim stolom. Kada govorimo o potrošnji hrane za vrijeme blagdana, Hrvati su odlični potrošači. Međutim, jednako tako smo i jedna od najzaduženijih nacija.
Istovremeno, većina hrane nam je uvozna, a i većina plodne zemlje neiskorištena iako sa količinom zemlje koju posjedujemo možemo sami sebe bez problema prehraniti. Ako nastavimo i dalje ovisiti o uvozu vrlo je vjerojatno da će usred globalnog zatopljenja cijena hrane naglo skočiti i da zbog deficita u državnoj blagajni nećemo tako lako moći doći do određenih artikala. Oni koji se sjećaju doba kad se čekalo u red za kavu mogu zamisliti što nas očekuje kroz desetljeće ili dva.
Koliko god mnogi omalovažavali posao poljoprivrednika, vrijeme globalnog zatopljenja sve više cijeni plodove njihovog rada pa ukoliko nemate posla, ali imate zemlje bilo bi jako mudro započeti vlastitu proizvodnju sada i osigurati izvore hrane. Danas je to možda podcjenjeno, ali za par godina proizvođači hrane biti će glavni izvor života.
I Hrvatska ima nekoliko projekata kojima se daje potpora poljoprivrednicima, a poljoprivrednici su i sami počeli kreirati razne projekte i udruženja kako bi si olakšali poslovanje i osigurali dodatne prihode, od raznih zadruga do povezivanja sa ruralnim turizmom i cikloturizmom. Neke odlične ideje možete pronaći i na ovim stranicama, a svakako je dobro raspitati se kod i vladinih institucija za programe potpore.
 |
Blog 
RSS feed Comments
Prikaži/Sakrij komentare
